Za pochetak ja sam Tamara. :P

Nikad nisam bila bash neki pristalica blogova. Odnosno sama da pishem i objavljujem,nekako mi je sve to delovalalo da kazhem prepotentno. Ne,bila sam u zabludi. Nema nicheg losheg u otvorenom pisanju svojih misli. Ne mora niko ni da chita to,jednostavno oslobadjash se neke da kazhem negativne energije. Neki ljudi idu na trchanje,neki mlate vrecu,a neki pishu. Recimo da ja radim sve to. Trchanje,nije ni upola zanimljivo kao ova dva. Shta,samo se umorish,dovedesh maaaalo liniju u red i to je to. Udaranje vrece,je itekako zabavnije. Najzabanije. Nema boljeg osecaja nego kad te pukne adrenalin,kad osetish vrelinu u rukama. U stanju si da poletish. Pisanje je samo mocnije od toga. Ono ti stvarno daje krila. Ono te stvarno umara. I daje ti moc da sanjash.

No dosta lupanja. 

Valjda je dosta za otvaranje mog prvog bloga,i prvog chlanka. Nadam se da cu imati inspiracije za izvoz,i da cu naci neke teme vredne pisanja. Ugledacu se na svoje dva prijatelja koji se nisu ustruchavali da objave svoje textove(jedan vishe,mnogo vishe nego drugi).

Hvala njima. :)